Svjestan izbor ponašanja daje ono što svima u ovom trenutku nedostaje – osjećaj da možemo na nešto utjecati, da sudjelujemo i da možemo birati.

 

Prvog dana izolacije sjetila sam se igre  „zarobljavanja“ koju smo igrali kao klinci. Ta je igra bila inačica lovice i onesposobljavanja uhvaćenog u daljnjem kretanju, uz glasne uzvike „zarobljen!“. Posebno nam je zabavan bio jedan prijatelj koji je igru doživljavao na drugačiji način nego ostali. Njega smo mogli zadržati, obgrliti, čvrsto držati na mjestu s rukama iza leđa, a da se on uopće ne uzruja niti opire, pod uvjetom da mu nitko ne kaže da je zarobljen. A u slučaju da ga samo netko dotakne ili primi za ruku i vikne „zarobljen“, on bi briznuo u plač, mahao rukama, trčao naokolo i pao u čisti očaj, opirući se ničemu, jer ga nitko nije ni držao. Riječ je imala snažniji utjecaj na njega nego sama akcija. Ideja da je zarobljen bila mu je gora od stvarne nemogućnosti slobodnog kretanja. A nitko ga nije pitao kako se on zbog toga osjeća.

 

Kako je na njega, kao i na mnoge ljude, utjecala sama ideja da moraju biti u izolaciji? Na različite načine. Za neke čin suradnje i doprinosa zajednici, za neke teška kazna, a za neke ignoriranje situacije. To je pitanje percepcije i doživljaja svakog čovjeka.

Pritisnuti okolnostima na koje ne možemo utjecati, možemo se fokusirati na ono na što ipak možemo utjecati, na sebe, svoje osjećaje i ponašanje.

U protivnom, preplavljuju nas osjećaji koji su vrlo snažni, njima opravdavamo svoje postupke, ne preuzimajući odgovornost za njih. Ali, osjećaji su naši, s njima nešto možemo i preplavljenost njima sama po sebi ne opravdava naše postupke. Kako se s njima nositi:

 

Primijetiti što nam se događa

Mnogo toga događa se odjednom i fokus je uglavnom na vanjske okolnosti – vijesti, razne informacije, iznenadni događaji, promjene, odluke, upute. Izloženost njima zasjenjuje naš unutarnji svijet, istovremeno uzburkan pomiješanim snažnim osjećajima. Preplavljuje nas strah, neizvjesnost, uznemirenost, zabrinutost. Izmjenjuju se različiti osjećaji, jednako kao što se izmjenjuje i njihov intenzitet. Ako obratimo pažnju na svoja stanja, možemo primijetiti što nas dodatno uznemiruje ili smiruje i ovisno o tome prilagoditi svoje aktivnosti. Ukoliko nas uznemiruju vijesti, možemo ih smanjiti na najmanju moguću mjeru. Ako nas umiruje razgovor s nekim, možemo pojačati komunikaciju s ljudima koji nas umiruju.

 

 

U redu je izraziti osjećaj

Nije baš uobičajeno otvoreno govoriti o svojim osjećajima. Podrazumijevali smo da ljudi u našoj okolini znaju kako se osjećamo, a da sami to ne kažemo. U redu je reći da nas je strah ili da smo zabrinuti. Izgovaranje naglas onog što je u nama može donijeti svojevrsno olakšanje. Time ujedno dajemo dozvolu i svojim bližnjima da izraze kako se osjećaju i da je u redu ako se ne osjećaju dobro. Razgovor o tome ne samo da može donijeti olakšanje, nego nas i povezuje s bližnjima na novi način. Pogotovo kad su u pitanju djeca, koja možda ne znaju opisati ili izraziti što osjećaju. Izražavanjem osjećaja pred njima nudimo im olakšanje jer se i sami osjećaju isto, a istovremeno pokazujemo primjerom da i sami slobodno mogu o tome govoriti.

 

Tjelesne senzacije

Moguće je da zbog preplavljenosti snažnim osjećajima osjetimo i tjelesne senzacije. Pritisak u prsima, drhtanje ruku ili cijelog tijela, klecanje u koljenima, glavobolja i slično, znak su visoke razine stresa kojem smo izloženi. Tijelo samo pokušava naći način kako da se s tim nosi i ima svoje prirodne načine. Ne treba se susprezati od suza ili drhtanja, a ono što možemo svjesno i namjerno napraviti je pokušati umiriti ritam disanja. To vrijedi i za one pokraj vas, pa im pružite podršku na način koji im je u tom trenutku najpotrebniji.

 

 

Izbor ponašanja zbog osjećaja kojima smo preplavljeni

Bez obzira na silinu i preplavljenost osjećajima kojima smo izloženi u ovoj izvanrednoj situaciji, izbor ponašanja je ipak naš. Ponašanje se ne podrazumijeva nego ga biramo sami, o njemu možemo odlučivati. Pritom mislim na izbor ponašanja unutar granica koje u ovom trenutku nameće situacija, a ne na iskazivanje neposluha zbog nezadovoljstva istom. Možemo se fokusirati na nova ponašanja i organizaciju vremena u obiteljskom okruženju, aktivnosti koje poduzimamo i ponašanja prema članovima obitelji s kojima dijelimo zajednički prostor. Sve to pod uvjetom da za svako izabrano ponašanje preuzimamo odgovornost i ne možemo ga opravdati preplavljenošću osjećajima.

 

Iako bi inače zvučalo sebično, zapravo nije. Preduvjet je na ovaj način pobrinuti se za sebe, da bi se mogli kvalitetno pobrinuti i za one koji su pokraj nas, pa makar to značilo već i pokazati im svojim primjerom.