Mnogo toga što je jučer vrijedilo, danas više ne vrijedi. To je promjena i već se dogodila.

 

Promjena je bila nepopularna već i kao riječ, a kamoli kao stvaran proces u kojem se nešto mijenja. Iako to doživljavamo samo kao frazu, znamo da je promjena jedina životna konstanta, svidjelo se to nama ili ne.

 

„Stalna na tom svijetu samo mijena jest.“ – Heraklit, Petar Preradović

 

Promjena

Na promjenu smo se teško odlučivali „iz čista mira“. Pronalazili smo razna opravdanja zašto ne bi bilo pametno nešto mijenjati. Promjena je ipak iziskivala određen napor – lakše je bilo ostati u poznatim granicama, makar o tome imali mnogo prigovora, nego iz njih iskoračiti. Lakše je bilo izražavati nezadovoljstvo, nego poduzeti nove korake. Poduzimanjem novih koraka, bilo je potrebno i preuzeti odgovornost za njih. Već u samom promišljanju, sve je izgledalo kao nepotrebna komplikacija, pa smo radije sve ostavljali onako kako jest.

 

Tromost

Bili smo inertni, tromi. Nije to neobično – tromost ili inercija jedna je od osnovnih osobina svih čestica koje imaju masu, a manifestira se kao opiranje tijela promjeni stanja kretanja (prvi Newtonov zakon). Ne želimo da se išta mijenja. Sjetite se svojih reakcija kad ste bili djeca – kad vas je mama budila, htjeli ste još spavati. Kad vas je zvala na ručak, htjeli ste nastaviti s igrom. Kad je bilo vrijeme za spavanje, htjeli ste ostati budni. I to je inercija – nastojanje da se zadrži postojeće kretanje.

 

Otpor

Prva reakcija na promjenu je otpor. Kako bi reagirali na buđenje, ručak, odlazak na spavanje? Otporom. Prigovaranjem, negodovanjem, neposluhom i nastojanjem da ostane tako kako je. Opiranje promjeni je sasvim prirodna reakcija. Po zakonu inercije, pravimo se da se promjena ne događa, poričemo da postoji, ne priznajemo da nas se tiče, radimo dalje po svom i teško od toga odustajemo. Ništa ne želimo raditi drugačije, ničega se odreći, ništa poznato žrtvovati, niti odstupiti. Sav napor ulažemo u to da se sve čim prije vrati na poznato i staro, da sve bude kako je bilo.

 

Čekanje

Posljednja mogućnost koju pružamo sebi, u nadi da promjena ipak nije stvarna, je – čekanje. Rascjep između nade da ćemo se vratiti u poznate okvire i prilagodbe na nove i nepoznate okolnosti, zapravo je vrijeme koje nam treba da bismo promjenu prihvatili. Možemo ga provesti doslovno samo čekajući ili ga transformirati u priliku.

 

Prilika

Stara pravila više ne vrijede, a novih još nema. Čekanje je vrijeme da ih donese netko drugi, uz naše nepoduzimanje i odricanje od odgovornosti. Prilika je akcija, makar se činila mala ili beznačajna, koja pruža mogućnost da ih napišemo sami.