Život ili smrt. Ili. Zvuči kao da postoji izbor, mada dobro znamo da jedno bez drugog ne ide. Zvuči kao da jedno drugo isključuje, a dio su istog ciklusa. Smrt je jedino izvjesno što će nam se dogoditi, ali ipak svi živimo kao da nikad neće. Kad bi se radilo samo o nama, mogli bi je tako negirati do posljednjeg trenutka našeg života. A opet, sretali smo je i podsjeća nas na svoje postojanje kroz gubitke nama dragih i bliskih ljudi. Smrt tada postaje vrlo stvarna i svojim prisustvom u potpunosti oblikuje naš daljnji život. 

Kad se jednom nađemo s dvije različite strane istog praga, istovremeno se dogode dvije smrti. Jedna je smrt osobe čiji je život na ovoj razini završio, a druga je završetak našeg života kakav smo zbog samog postojanja te osobe i mi imali. Koliko snažno će nas to pogoditi, ovisi o sponama koje smo za života s nekom osobom satkali.

Tokom života gradimo različite odnose s drugima ljudima. Neki su vrlo snažni, neki malo slabiji, neki tek toliko da postoje, a nekih zapravo ni nema. Zamislite te odnose kao nježne energetske niti koje na razini srca spajaju dvije osobe. Što je veza snažnija, niti su jače, čvršće, ima ih više, isprepletene su i tako grade snažan odnos. S nekim drugim su slabije i ima ih manje, s nekim postoje tek tanke niti ili ih uopće nema. One s kojima smo izgradili mnogobrojne i snažne niti na razini srca, zovemo voljenim i bliskim osobama u našem životu. Zato smrt voljene osobe dovodi do naglog kidanja niti našeg odnosa, što može biti izuzetno bolno, do razine da zaista možemo osjetiti snažnu fizičku bol u prsima. Nastojanje da zacijelimo rane pokidanih niti prolazimo u procesu žalovanja.

Žalovanje je osoban proces i svatko ima pravo prolaziti kroz njega na potpuno osoban način i u prikladno vrijeme. To ne mora biti odmah nakon gubitka, može biti i kasnije, u vrijeme kad ste za to spremni. Odgođeno žalovanje javlja se kad za tugu jednostavno nema vremena – to može potvrditi svaki vojnik ili ratnik. Teško je tugovati u buri životnih događanja, potrebno je da se situacija smiri i to ne znači izbjegavanje žalovanja, nego odlaganje do prikladnog trenutka.

Svi će priznati da se radi o osobnom procesu, ali društvo o tome ipak ima svoj stav. Očekuje se da žalovanje dolazi odmah nakon gubitka, inače kažu da niste žalovali kad ste trebali ili da ste žalovanje izbjegavali. Društvo daje rok – imate tri dana ili mjesec dana za svoju tugu, a nakon tog vremena očekuje se da proces žalovanja bude završen, inače se ne znate nositi sa svojim gubitkom. Postoje smrti koje društvo osuđuje, a time i obespravljuje vaše pravo na tugovanje – kad se radi o smrti samoubojstvom, predoziranjem, zbog vožnje u alkoholiziranom stanju. Ponekad se važnost smrti umanjuje, čime se umanjuje i važnost tugovanja – kad umre netko tko je jako star ili zbog gubitka vašeg ljubimca. Društvo ne priznaje gubitke koje ne vidi i koji se ne mogu zaključiti – pobačaje, nestale osobe, smrti u nesrećama kada nije pronađeno tijelo.

Bez obzira na stavove društva, žalovanje i tuga ne ovise o načinu smrti voljene osobe, nego o bogatstvu i snazi niti koje ste satkali u vašem odnosu i koje su pokidane. Proces žalovanja će vam pomoći da zacijelite nastale rane i da otkrijete tko ste vi sada, bez voljene osobe. Pomoći će vam da pronađete novi odnos s njom, jer znali ste kako je voljeti kad je bila prisutna, a sad morate spoznati kako je voljeti u njenoj odsutnosti.