Predaha nema. Problemi i brige pritišću tolikom silinom da se ponekad slamamo pod njihovom težinom. Dolaze sa svih stana, često neočekivano i stvaraju osjećaj nemoći i preopterećenja. Skreću misli na sebe, traže našu snagu i nemilice nas iscrpljuju. Fokus na njihovo rješavanje zahtijeva veliku pozornost, a pretjerana pozornost na probleme i brige često isključuje ostale aspekte života. Za nešto drugo jednostavno ima sve manje kapaciteta. 

 

U traženju rješenja ili olakšanja, mislima smo okupirani okolnostima nastanka problema i eventualnim načinima kako da ih riješimo. Uključuju se emocije, najčešće strah, ljutnja, tuga, krivnja ili okrivljavanje. Moguće je da uznemirenost izazove nesanicu, nesanica umor, a umor gubitak snage. Počinjemo govoriti o svojim problemima i brigama, najčešće bliskim osobama ili prijateljima, ne čak niti u namjeri da od njih dobijemo neko rješenje, nego u želji da s nekim podijelimo to što nas muči.  Takvim prepričavanjem zapravo se postiže nešto sasvim drugo – čini se da naši problemi dodatno rastu. Obogaćujemo ih svojim vremenom i uloženim riječima, a rješenja ne dolaze.

 

Što bi pomoglo da malo sredimo kaotične misli?

 

Kad bi napravili popis svega što nas muči, možda bi se iznenadili što popis nema tisuću redova kako se činilo, već samo nekoliko. Nekoliko misli koje se stalno vrzmaju našom glavom u različitim oblicima i velikom brzinom, mogu napraviti priličan nered. Kad bi označili na popisu što je problem, a što briga, mogli bi se posvetiti rješavanju problema. 

 

Briga

 

Briga je konstrukt uma. 

 

To je misao usmjerena na to kako da ostvarimo neku svoju zamisao, pri čemu teško odustajemo od zacrtane ideje ili načina realizacije. Briga je i mentalna konstrukcija što bi se sve moglo (loše) dogoditi u slučaju da…, a u tom slučaju skloniji smo zamišljati razne verzije lošeg završetka.

Briga kao konstrukt uma nije stvarna osim u našem umu, a ponekad čak ni ostvariva u realitetu. I briga i problem imaju negativnu konotaciju, a donose osjećaj uznemirenosti. Mučimo se brigama, mislimo na njih. U tome koliko netko može brinuti ima pravih majstora – često se radi o najcrnjim scenarijima što bi sve moglo poći po zlu, čak i kad je to zaista malo vjerojatno ili uopće nije realno (što ako?). Takve brige ponekad sliče if/than kompjutorskim programima – ako….onda će sigurno….i za nekog predstavljaju čvrsta uvjerenja kojih se nisu spremni odreći.

 

Često uključuju druge ljude, a da ih ništa nismo pitali ili da oni o tome ništa ne znaju. Pretpostavke o tome što će netko reći, kako će reagirati, zamišljanja scenarija o tome kako će nešto izgledati u budućnosti koja se potencijalno neće ni dogoditi, razmišljanja o nečemu na što nemamo nikakav utjecaj, dovode do uznemirenosti i nesigurnosti. 

 

Dobra je vijest da su brige konstrukti našeg uma, što znači da su sasvim naše. A ako su naše i kad to osvijestimo, onda možemo odlučiti što da s njima radimo, kako da ih promijenimo ili preusmjerimo na konkretno i učinkovito rješavanje stvarnih problema.

 

Problem

 

Problem je nešto što zahtijeva rješenje. 

 

Uz to problem možda iziskuje dodatno vrijeme, neplanirane financijske izdatke, snalažljivost, preuzimanje odgovornosti, donošenje odluka, promjenu ponašanja ili tko zna što još, ali jedno je sigurno – problem je obično rješiv. Riječ problem sama po sebi također ima negativnu konotaciju, jer čim se pojavi neki problem, jasno je da je potrebna neka akcija ili angažman koji će donijeti rješenje za taj problem. Nije da u procesu rješavanja problema nema komplikacija, ali pitanje je kako one nastaju i može li bez njih. 

 

Prva i možda najvažnija stvar je – vidjeti čiji je to problem. Početnu komplikaciju često prati upravo to pitanje. Čiji je problem i od koga očekujemo da ga riješi? Koga se tiče i čija je odgovornost, mogućnost ili dužnost da se upusti u proces rješavanja problema? Koliko i s kim o tome komuniciramo, da li sve preuzimamo na sebe ili sve prebacujemo na druge, praveći se da problem nije naš? Od koga tražimo pomoć i suradnju, a kome želimo prebaciti svoj problem kao vrući krumpir? 

 

Tome često prethodi i traženje krivca za nastanak problema, iako problem neće nestati ako pronađemo nekog u koga možemo uprijeti prstom i reći mu da je kriv za sve. Optužbe neće biti naročito učinkovite u rješavanju problema, ali zato mogu teško i trajno narušiti međuljudske odnose. Čak je moguće da nekog trajno, pa i neopravdano, opterete osjećajem krivnje u trenutku kad mu je najpotrebnija podrška i razumijevanje. To se najčešće događa u obiteljskim odnosima, gdje problem jednog člana obitelji postaje problem cijele obitelji, bez jasnog definiranja o tome čiji je problem, tko će ga rješavati i kakva pomoć i podrška mu je u tome potrebna i dostupna.

 

Negiranje problema ili odgađanje njegovog rješavanja je poznato kao zatvaranje očiju ili trpanje problema pod tepih. Jedno je sigurno – svaki problem jednom mora biti riješen. Neriješen problem izronit će kad-tad, ponekad čak veći ili zamaskiran u drugačiji oblik. To je česta tema u obiteljskim odnosima, gdje se neriješeni problemi provlače generacijama i čekaju svoj trenutak. Zato je najveća usluga koju možemo napraviti svojoj djeci i generacijama koje dolaze poslije nas – suočiti se s problemima za koje smo odgovorni i riješiti ih, umjesto tovariti obiteljske terete na njihova leđa.

 

Usredotočeni na probleme, mogli bi lakše vidjeti što je naš problem, a što tuđi. U tom slučaju bi mogli preuzeti odgovornost i korake za rješavanje svojih problema, a k tome i obratiti se nekome za pomoć i podršku, ako nam je potrebna.