Etiketiranje je pojam koji je poznat svima, jer je rasprostranjen i sveprisutan. Etiketiramo često neopravdano, ali s nevjerojatnom lakoćom jedni druge, samo  kako bi kategorizirali događaje i ljude, svrstavajući ih u određene pretince svog ormara, ne propitujući naročito ispravnost ili pravu potrebu takvog postupka. Često time nanosimo štetu drugima, ili drugi nama, ali upornost u nastavljanju takvog trenda ne posustaje. Svatko od nas već ima toliko etiketa, da sama pomisao kako hodamo uokolo oblijeplijeni njima, stvarno daje jednu tragikomičnu sliku.

Nitko ne bi mogao reći da baš nikad nije i sam nekoga etiketirao – nešto mu „prišio“ ili „prilijepio“, tako ga svrstao u neki pretinac i tamo ostavio. Ako postanemo svjesni svojih takvih postupaka, bit će jasnije i lakše primijetiti kako to na vrlo sličan način rade i ostali. Namjerno, nenamjerno, opravdano, neopravdano – nije važno. Važnije je primijetiti kako se to događa i što s tim radimo. Kako ćemo to promijeniti i kako ćemo se na neki novi način nositi s takvim tuđim postupcima. Koliko ćemo sami nastaviti s tim, a koliko prihvaćati tuđe etikete kao vlastite trajne vrijednosti.

Kad postaje ozbiljno?

Etikete su najčešće posljedica nečije, često pogrešne procjene. Dodjeljuju se prema svom vlastitom sustavu vrijednosti ili prema općevažećim društvenim vrijednostima, a ne stvarnim vrijednostima etiketirane osobe. Ponekad iz vlastitog interesa kako bi se diskreditiralo ili degradiralo drugu osobu, a nerijetko iz čiste nepromišljenosti. Dogodi se da je netko etiketiran zbog životnih okolnosti u kojima se zatekao, a etiketiranje ima karakteristiku trajnosti i nepromjenjivosti, jer se etikete teško skidaju, pa ostaju i nakon što su se životne okolnosti promijenile. 

Etikete se dodjeljuju i zbog nečijeg ponašanja, neke osobine, stava ili postupka. Problem nastaje jer se etiketa odjednom odnosi na cijelu osobu, a ne samo manji dio nje, i tada netko tko je jednom napravio nešto nepromišljeno dobiva etiketu nepromišljene osobe. 

Roditelj nesmotreno etiketira dijete kad mu zbog nenapisane zadaće kaže da je lijeno, zbog neposluha zločesto, zbog neprikladnog ophođenja bezobrazno ili zbog nepostizanja očekivanih rezultata nesposobno. Dijete svoja ponašanja pogrešno tumači i s njima se poistovjećuje, pa „ja sam lijen, zločest, bezobrazan i nesposoban“ postaje pitanje njegovog identiteta i utječe na njegove stavove i vrijednosti i u odrasloj dobi.

Ozbiljno je kad etiketa kojom je netko etiketiran postane važeća i nepromjenjiva vrijednost u okruženju etiketirane osobe. Više nitko ne propituje, nanovo ne vrednuje, niti primjećuje osobu u cjelini, već je trenutno kategorizira i svrstava u određeni položaj prema dobivenoj etiketi. Napori ili pokušaji da se etiketa skine često se čine uzaludni, kao da vraćamo kupljenu stvar onome tko je na nju nalijepio etiketu jer ju ne možemo sami skinuti.

Oprezno s etiketiranjem. To je dvosmjerna, ali vrlo prometna ulica. Kad prepoznamo svoje načine etiketiranja drugih, dobivamo mogućnost pronaći bolja rješenja koja će nam pomoći kako da nešto shvatimo, razumijemo ili prihvatimo. S druge strane, opterećeni dodijeljenim nam etiketama, moramo znati da snaga etikete nije u onome što na njoj piše, ni u snazi onog tko ju je dodijelio, već ovisi o našoj unutarnjoj snazi i spoznaji vlastitih vrijednosti.