Prije nekoliko mjeseci upoznala sam mladu ženu koja je došla na savjetovanje zbog neobičnih senzacija i neugode koju je osjećala posvuda u tijelu, pogotovo u grlu i trbuhu. Pregledi kod liječnika pokazali su da je potpuno zdrava, ali loš osjećaj i slabost time nisu prestali.

Prvo što je rekla bilo je – dosta mi je, ne mogu više… 

Mnogima teško priznanje koje zvuči poražavajuće, a zapravo prijelomna točka koja omogućava pozitivnu promjenu i novi početak.

 

 

 

 

 

Kad nekom drugom kažemo „dosta“, očekujemo da će nas poslušati i prestati raditi to što radi, smiriti se, zašutjeti, stati… I to ne zato što je njemu dosta, nego zato što je nama dosta njegovog ponašanja. Samo želimo da to stanje prestane i da se promijeni u nešto drugo.

Ali kad kažemo sebi „dosta mi je“, da li prestajemo raditi to što radimo? Jesmo li uopće spremni prestati s tim i početi nešto drugo? Ili „dosta“ vrijedi za druge, ali ne i za nas same?

 

„Ne mogu više ovako“ i „Dosta mi je“ jasno upućuju na to da neke stvari treba dovesti do kraja, nešto završiti, od nečeg odustati ili jednostavno prestati s nečim. To nerijetko podrazumijeva predaju ili prihvaćanje – da su stvari takve kakve su, da prošlost ne možemo promijeniti, da ne možemo urediti svijet da uvijek bude u skladu s našim željama i da drugi neće prestati onda kad je nama dosta. 

 

Dosta nam je obično kad je teret koji nosimo prevelik ili ga nosimo predugo, kad nas počne lomiti zbog svoje težine i jednostavno ne možemo više jer nemamo snage. Čvrsto držanje za poznato i staro, opiranje tome da se prepustimo transformaciji i da priznamo kad je kraj i da nešto treba promijeniti, mogu uzrokovati grč i bol na potpuno isti način kao kad dugo nosimo vreću kamenja na leđima. Sad je jedino pitanje da li ćemo spustiti vreću i reći – dosta mi je nošenja ovog tereta ili ćemo ga dalje nositi dok nas ne slomi i dok pod njegovom težinom ne padnemo. 

 

 

 

 

„Dosta mi je“ ponekad zvuči kao poraz, odustajanje ili slabost. Mislimo da je naša snaga nositi teret do samog kraja, ma kakav on bio, makar nas slomilo. Odustajanje često doživljavamo kao osobni poraz i vlastitu nemoć „da iznesemo nešto do kraja“. A zapravo je potpuno suprotno! Treba imati snage napokon reći „dosta mi je“, odustajem od svega što ne služi za moju dobrobit i imam snage za novi početak.