Povremeno bi trebalo malo stati na loptu i razmisliti: odakle smo krenuli i dokle smo došli, kamo dalje i kojim putem, što smo naučili, što vrijedi ponijeti dalje, a što ostaviti za sobom jer nam više ničemu ne služi. Stati na loptu ponekad znači samo pogledati gdje smo, što imamo, što možemo, koga imamo uz sebe.

 

Istina je da takvo preispitivanje rijetko kad radimo dobrovoljno, onako, iz čista mira. To se obično dogodi kad pritisnu životne nevolje.

 

Ne cijenimo ono što imamo tako dugo dok bez toga ne ostanemo. To se ne odnosi samo na gubitak bliskih i dragih ljudi, već i na gubitak materijalnih vrijednosti, gubitak nekih sposobnosti ili načina života kojim smo živjeli. Zašto je tako? Naša pažnja stalno je usmjerena na ono što još nemamo, a ono što imamo uzimamo zdravo za gotovo. Ne cijenimo. Samo podrazumijevamo. 

 

Podrazumijevanje sebe…

 

Možda baš sebe podrazumijevamo najviše. Sami sebi smo stara navika.

 

 

Podrazumijevamo svoje tijelo, tjeramo ga do krajnjih granica izdržljivosti i trpljenja. Ljuti nas ako više ne može ili posustaje. Kad se nešto u njemu pokvari, potreban je hitan popravak. Zvuči prilično mehanički, ali i stav je upravo takav –  kao da se radi o mehaničkoj napravi. Ne pitamo se kako je do toga došlo i zašto se pokvarilo, dok smo usput tolerirali sve što nam se događa i zanemarivali svaki znak kojim nas tijelo upozorava da neće moći zauvijek onako kako smo planirali.

 

„Tijelo me izdaje.“ – češće je optužba nego pritužba, jer kad tijelo ne može, sve naše potrebe, želje, nadanja i nastojanja stavljeni su na čekanje ili dovedeni u pitanje.

 

Povreda ili bolest mogu nas trenutno zaustaviti i onesposobiti u načinu života za koji smo podrazumijevali da se nikad neće promijeniti. Predstavljaju trenutni zastoj, zahtijevaju prilagodbu i nove navike. Pitanje je kako ćemo se snaći u tome. Oni s iskustvom neke tjelesne povrede ili bolesti koja zahtijeva dugotrajno liječenje dobro znaju kako se brzo mijenjaju vrijednosti i prioriteti. Odjednom je jasno što je važno a što nevažno, bez čega se može, a bez čega mora. 

 

 

Hodanje, primjerice, vještina je koju smo naučili vrlo mali i svojih prvih koraka se ni ne sjećamo. Podrazumijevamo da je tako oduvijek i da će tako ostati. Na isti način podrazumijevamo i mnoge druge sposobnosti koje smo stekli rođenjem.

 

Privremeni gubitak sposobnosti hodanja traži određeno vrijeme oporavka. Znamo da ćemo nakon toga opet stati na svoje noge, ali zbog iskustva kad to nije bilo moguće, znat ćemo i cijeniti svaki svoj korak. 

 

Ako je sposobnost hodanja izgubljena trajno, važno je dozvoliti si žalovanje, kao i kod svakog gubitka. Tek nakon toga moguće je na novi način krenuti naprijed. 

 

 

Vrijeme koje dajemo tijelu da se oporavi ili ozdravi prikladno je vrijeme da se pokrenu neki naši uspavani resursi za koje nismo ni znali da ih imamo. U nekim drugim okolnostima nije bilo potrebe da se pokažu, ali onda vidimo da postoje i snaga, sigurnost, strpljenje, volja, disciplina, drugačiji pogled na život i svijet. 

 

I ne samo da se bude uspavani resursi, nego uspijevamo razviti i primijeniti neke nove strategije na koje prije nismo ni pomišljali, jer nismo morali. Možda otuda izreka „Što te ne ubije, to te ojača“, jer postajemo inovativni tek kad nas nevolja natjera na to.

 

 

Okolnosti ponekad izgledaju nemoguće, da nema dalje i da je život stao. Ali postoje i načini da se prebrode tako teška razdoblja. Kad uspijemo, nagrada je dvostruka – spoznaja da možemo i više nego što smo mislili da možemo, i poštovanje prema onom što imamo, a samo smo podrazumijevali.

 

Nameće se jedno pitanje – kako doći to tog mjesta prije nego nas teško životno iskustvo tome nauči? Da se vratimo na početak – malo stati na loptu i procijeniti svoju situaciju, cijeniti ono što imamo i što smo postigli, biti zahvalni umjesto podrazumijevati.

 

I, podrazumijevamo, nastavlja se…