Podrazumijevanje svojih najbližih…

 

Nedavno sam naišla na tekst o studentu koji je pitao antropologinju Margaret Mead što misli da je prvi znak civilizacije. Očekivao je da će ona govoriti o posudama od terakote i kamenom oruđu. Na njegovo iznenađenje, odgovorila je da je vjerojatno prvi znak civilizacije u drevnoj kulturi slomljena, a zatim izliječena bedrena kost. Objasnila je da u životinjskom svijetu umire ona životinja koja slomi nogu, jer ne može pobjeći predatoru, ni otići do rijeke popiti vode, niti naći hranu. Jednostavno postaje lak plijen grabežljivcima, jer nijedna životinja obično ne preživi prijelom noge dovoljno dugo da bi kost zacijelila.

 

Slomljena bedrena kost bi, prema njenim riječima, bila dokaz da je netko odvojio svoje vrijeme da bude s onim tko je doživio takvu povredu, pobrinuo se za njegovu ranu, odveo ga na sigurno mjesto i pomogao mu da se oporavi. Smatra da je pomoć nekom drugom u teškoćama precizna točka u kojoj počinje civilizacija.

 

Možda je bilo pitanje opstanka imati nekog tko će biti ono što nam je potrebno, u trenutku kad nam je potrebno i na način na koji nam je to potrebno, ali se to kroz vrijeme počelo podrazumijevati umjesto primati sa zahvalnošću.

 

Na koga se oslanjamo? 

 

Obitelj i prijatelji obično su prvi na popisu. Računamo na njih, znamo da se na njih uvijek možemo osloniti. Oni su nam najbliži i s njima je najlakše biti baš onakav kakav si, iskreno i bez pretvaranja. Uz njih imamo potpunu slobodu pokazati sva svoja raspoloženja ili neraspoloženja i to bez sustezanja. Iz ljubavi nam prelaze preko koječega, a mi mislimo da će tako biti uvijek i da se to podrazumijeva. Jer oni jednostavno znaju, razumiju. Možda ni ne razumiju, ali toleriraju. Ili samo podnesu. Ili čak trpe.

 

Biramo ljubazne riječi obraćajući se neznancu ili nekome tko nam nije baš naročito blizak ili drag. Istovremeno podrazumijevamo da sa svojima nije potrebno uložiti poseban napor, pa se ni riječi, a ponekad ni postupci, ne biraju.

 

Dogodi se da požalimo zbog toga, ali isprike se teško i uglavnom rijetko glasno izgovaraju. Još gore, ponekad čak ni ne primjećujemo koliko smo svojim riječima ili postupcima nekoga povrijedili.

Neke riječi jednostavno ne izgovaramo

 

U dugotrajnim i bliskim odnosima čini se da već unaprijed znamo tko će što reći i kako će tko reagirati. Stalno se ponavlja isti film čiji je završetak izvjestan već na početku. Ništa ne pitamo jer smo sigurni da znamo što je netko drugi mislio. Ništa ne kažemo jer očekujemo da taj netko treba znati kako nam je, bez da smo mu to rekli. Zaključke donosimo prema vlastitim jednostranim zapažanjima i uvjerenjima koja se temelje na nekim starim pričama.

 

U zavrzlami pretpostavki s mnogo podrazumijevanja a premalo razumijevanja i izražavanja, neke riječi jednostavno ne izgovaramo:

  • stalo mi je
  • važno mi je
  • teško mi je
  • žao mi je
  • puno mi to znači
  • ponosan sam na tebe
  • volim te
  • hvala ti…

 

Podrazumijevamo da nama bliske osobe znaju da ih volimo, pa to ne kažemo. Podrazumijevamo da znaju kako se osjećamo, što mislimo, što nam je važno, da nam puno znače, da nam je stalo, pa ništa od toga ne kažemo. Puno lakše je naglasiti kritiku, prigovor, upozorenje ili opomenu. A cijeli koncept podrazumijevanja nama bliskih i dragih ljudi ruši se upućivanjem pohvale, potvrde, podrške i zahvalnosti.