Podrazumijevanje svijeta…

 

Da je bilo svijeta prije nas i da će ga biti poslije nas, znamo svi. Ipak nerado o tome mislimo. Draža je pomisao da smo tu oduvijek i da ćemo zauvijek ostati, a sve što postoji samo je radi nas. I zato se sve što smo zatekli lako uzima zdravo za gotovo.

 

 

Upali smo svojim odsječkom vremena na ovo mjesto, kao usred filma. Ne znamo kako je točno počeo, a još manje kako će završiti. U svojih par minuta prisutnosti nemamo mnogo izgleda do kraja razumjeti o čemu se točno radi. Pokušavamo se uklopiti i satkati svoju ulogu, podrazumijevajući da smo u tom kratkom vremenu shvatili cijelu priču.

 

Teško razumijemo jedni druge, jer svatko gleda svijet samo iz svoje perspektive. Čvrsto se držimo svojih planova i ideja, ali to rade svi, pa smo začas na mjestu neusklađenih akcija i suprotstavljenih strana. Naše ideje i potezi za koje mislimo da su sjajni, drugima se ne sviđaju. Imaju svoje, pa naše ne odobravaju ili reagiraju na njih negativno.

Kad ne dobijemo odgovor ili reakciju kakvu bi željeli, dolazi do razočaranja, osjećaja da nas nitko ne razumije, da nas nitko ne podržava, da radimo nešto pogrešno i da ne vrijedimo.

 

 

Istina može biti drugačija od one kakva se pokazuje u prvi čas. Najprije, kako to da jedino kroz potvrdu drugih spoznajemo vlastitu vrijednost?

Naučeni smo da nas netko drugi ocijeni, procijeni ili vrednuje na bilo koji način. Čekamo da nam kaže kakvi smo, da li je to dobro ili loše, jesu li naši postupci prihvatljivi i u kakav okvir se očekuje da budemo uklopljeni. To je korisno tako dugo dok ostaje referentna točka naše vlastite procjene i postaje štetno kad počne uvjetovati naš život. 

 

Podrazumijeva se da se prilagodimo svijetu kakav jest. Možda bi se u njemu samo trebali bolje snalaziti. Inače imamo osjećaj da nas stalno dostiže neka nevolja, a mi ostajemo bespomoćni prihvaćajući da je tako kako jest i da ne može drugačije. Razočarani smo jer nije onako kako smo planirali, a istovremeno smo nespremni odreći se svojih očekivanja, izaći iz svoje zone komfora. Neke stvari nam jednostavno nisu namijenjene, bez obzira koliko uporno na njima inzistirali. Koliko smo spremni odreći se „lupanja glavom o zid“, jer možda postoje odškrinuta vrata koja čekaju da ih širom otvorimo?

 

Čini se da svijet ide svojim tokom i da je samo ponekad u skladu s onim kakvog bismo htjeli imati. Možemo njime biti oduševljeni ili razočarani. To je prije stvar stava ili odluke, pogotovo kad se radi o stvarima na koje imamo mali ili nemamo nikakav utjecaj. Upravo bavljenje onim što ne možemo promijeniti skreće fokus naše pažnje sa svega onog na što imamo utjecaj i čime bi se zapravo trebali pozabaviti.

Često smo zaokupljeni jedni drugima, nekom idejom, problemom ili ciljem, pa se lako zaboravlja da postoji širi kontekst koji smo zaboravili uzeti u obzir. 

 

Svijet nije tu samo zbog nas, ali nije isti bez nas. Zanemarujemo taj  detalj, ili ga nismo bili svjesni – da svatko od nas ovdje ima svoje mjesto koje mu je pripalo samim rođenjem i da utječemo na svoju okolinu i svijet već svojim prisustvom ili odsustvom, a kamoli svojim postupcima. 

Na nama je odluka kakve kvalitete ovom svijetu možemo donijeti, na što ćemo pristati, od čega odustati. Time se isključuje da je svijet takav kakav jest i da se ništa ne može učiniti. Svakom svojom akcijom izazivamo reakciju okoline i to je put kojim se svijet mijenja. Promjenom naše akcije dolazi nova reakcija i svijet opet više nije isti kakav je bio. Čini se da to daje veliku slobodu, ali istovremeno podrazumijeva veliku odgovornost. 

Jedino pitanje koje preostaje je da li smo je spremni preuzeti.